Riječki nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije Mate Uzinić predvodio je misu na 74. obljetnicu mučeničke smrti bl. Miroslava Bulešića u utorak 24. kolovoza 2021. u Svetvinčentu i održao homiliju koju prenosimo u cijelosti.

Blagdan bl. Miroslava Bulešića koji danas slavimo nadahnuo mi je tri riječi o kojima želim razmišljati i izvući neke poruke za nas i naš povijesni trenutak.

Prva riječ je sjećanje.

Blagdan bl. Miroslava Bulešića slavi se dan nakon obilježavanja Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima kojim se prisjećamo na 23. kolovoza 1939. godine kada su nacistička Njemačka i komunistički Sovjetski Savez potpisali Sporazum Molotov-Ribbentrop, javni pakt o nenapadanju i podijeli interesnih sfera u istočnoj Europi. Ovaj pakt jasno poručuje: Nacizam i komunizam su isti! Među totalitarnim sustavima nema razlike! Bl. Miroslav je započeo svoje svećeničko djelovanje u prvom, a završio ga mučeničkom smrću u drugom te je na svoj način bio žrtva i jednog i drugog totalitarnog sustava. Sjećanje na njega poziv je da sjetimo i svih drugih žrtava ovih sustava, poziv upućen napose onima koji umanjuju ili ne daju dovoljnu pozornost nacističkim, fašističkim, a u nas u zajedništvu s njima ustaškim i četničkim zločinima, kao i onima koji niječu i zidom šutnje prekrivaju komunističke zločine. Sjećanje je potrebno jer ono, kako kaže papa Franjo u Fratelli tutti, jamči i potiče izgradnju u kojoj će biti više pravde i bratstva, dodajući da se bez sjećanja nikad ne može ići naprijed, ne napredujemo bez cjelovitog i jasnog sjećanja. Ipak, važno je da to naše sjećanje ne bude selektivno i reduktivno. Ono, kako to na svoj način spominju i biskupi HBK o 50. obljetnici završetka Drugog svjetskog rata, dobiva na vjerodostojnosti kada smo spremni među zločincima prepoznati i članove vlastite zajednice, a među žrtvama i članove drugih zajednica. K tome, naše sjećanje treba uključiti osobito one koji su, kako piše papa Franjo, u zatrovanom i pokvarenom okruženju zadržali dostojanstvo i malim ili velikim gestama se opredijelili za solidarnost, oproštenje i bratstvo. Među njima je, kako to osobito svjedoči njegov Duhovni dnevnik, i naš bl. Miroslav Bulešić.

Druga riječ je oprost.

Jedna od najpoznatijih rečenica bl. Miroslava Bulešića je rečenica: „Moja osveta je oprost“. Tu je rečenicu, kako Vam je poznato, napisao u svojoj duhovnoj oporuci 23. travnja 1945. nakon što je svom ljubljenom puku, kako ga on naziva, s ljubavlju uputio vrlo oštre pastirske opomene. Zašto je važno primijetiti ovo povezivanje oprosta s vrlo jasnom opomenom? Zato što oprost ne znači prijeći preko svega kao da se ništa nije dogodilo. O tome vrlo lijepo, ali i snažno, piše papa Franjo također u enciklici Fratelli tutti. Oprostiti ne znači zaboraviti. … Ipak možemo oprostiti. … Slobodno i iskreno opraštanje čudo je koje odražava neizmjernost Božjeg opraštanja. Ako je opraštanje slobodno, tada se može oprostiti i onima koji jedva da se kaju i nisu sposobni tražiti oprost. Oni koji istinski opraštaju ne zaboravljaju, ali se ni ne predaju onoj razornoj sili koja im je nanijela toliko zla. Prekidaju začarani krug; zaustavljaju napredovanje uništenja. Odlučuju da neće dopustiti da se društvom nastavlja širiti energija osvete koja će prije ili kasnije snaći i njih same. Oprost je ono što čini razliku između žrtve i mučenika. Opraštajući svojim mučiteljima žrtva postaje martir, odnosno svjedok vjere. Ne može se, naime, biti kršćanin i svjedočiti vlastitu vjeru bez opraštanja, ako se iskreno Bogu, koji je Otac svih i daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i nad dobrima (Mt 5,45), ne može reći: Oče naš … otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim… Sam Isus iz Nazareta, kojega mi kršćani ispovijedamo kao Krista, na križu je oprostio svojim mučiteljima. Neka stoga i naša osveta – kao i ona bl. Miroslava – bude oprost.

I treća i posljednja riječ je nasljedovanje.

Nasljedovati Isusa znači usvojiti i živjeti logiku pšeničnog zrna koje samo umirući donosi rod. Bl. Miroslav Bulešić usvojio je i živio tu logiku do kraja: položivši svoj život kao Isusov nasljedovatelj i svjedok. Na Isusov poziv Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom, odlučno je odgovorio svojim svećeničkim prikazanjem: Moj Bože sav Ti se prikazujem, sav Ti se darujem: sav hoću da sam Tvoj sada i uvijek. Tebi hoću vjerno da služim. Ni godinu dana nakon svećeničkog ređenja, kada su opasnosti prijetile sa svih strana, napisao je: Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Svoj život Ti sasvim darujem za svoje stado.

Mnogo je načina na koje mi kao kršćani možemo slijediti Krista na putu njegove logike umiranja pšeničnog zrna. Gubitak fizičkog života jedan je od njih, kao što je to bio slučaj sa bl. Miroslavom, a nažalost, svjedoci smo da takvih situacija ima i danas. Svi drugi načini su oni svakodnevni načini, svakodnevne situacije u kojima trebamo pokazati da u našem životu ne vrijede pravila ovog svijeta, nego Isusova pravila, pravila ljubavi koja služi. To je izazov s kojim se za života susreo i bl. Miroslav proživljavajući vlastite borbe, napasti i krize. Na jednom mjestu je napisao: Još uvijek me smetaju napasti: protiv čistoće; još sam uvijek zaljubljen, barem donekle, u zemaljske stvari! A na drugom: Ja sam ipak još pun sebe. To me priječi puno u apostolatu. Daj mi milost da se sasvim prezrem, da budem prazan sebe, da se napunim Tebe. Slično je, u nagovoru sjemeništarcima na temu očinstva i majčinstva, rekao da je križ smrt (negativnostima u) nama, smrt svemu onome što je naše, što je pokvareno, dodajući kao objašnjenje misao sv. Pavla iz Poslanice Galaćanima (2, 20): Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist…

Danas kada se sjećamo mučeničke smrti koju je podnio, a zahvaljujući Duhovnom dnevniku koji nam je ostavio, blaženi nas Miroslav uči da nije potrebno fizički umrijeti da bismo nasljedovali Krista, niti je potrebno umrijeti na križu da bismo bili njegovi svjedoci – potrebno je umirati sebi kako bi Krist u nama zaživio. A što znači umrijeti sebi? Blaženi Miroslav kaže da to znači sebe prezreti, isprazniti se od sebe kako bi se napravilo mjesta za Krista, umrijeti svemu što je naše i što je pokvareno. Moguće je da nam te riječi zvuče preoštro ili da nam pak zvuče pomalo zastarjelo. Ali one su uvijek aktualne jer sažimlju u sebi bit kršćanstva – a to je poruka ljubavi.. Svaka osoba koja ljubi, sebi umire: mijenja se, pročišćava se, posvećuje svoj život, podnosi žrtvu, daruje sebe drugima i za druge. Kad ljubimo, u nama ljubi Krist koji je iz ljubavi prema nama umro na križu. Zato: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist… Tome je stremio naš blaženik Miroslav. Neka on i nas zagovara da bismo i mi, svatko na svoj, sebi vlastiti način, tome stremili i dosegli taj ideal. Amen.