Na prvu nedjelju došašća, 30. studenoga 2025. u Župi sv. Antuna Padovanskog u Otoku, svečano misno slavlje predslavio je đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić, koji je petorici đakovačkih bogoslova podijelio službu akolitata. Suslavili su: preč. Antun Knežević, domaći župnik; odgojitelji u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, preč. dr. Stjepan Radić, rektor, vlč. dr. Davor Senjan, vicerektor i ekonom i vlč. mr. Stjepan Matezović, duhovnik; vlč. Nikola Klemen, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata.
Nakon homilije službu akolitata primili su: Dario Bajraktari iz Širokog Polja, Filip Hendl iz Podvinja, Josip Krešo iz Tenja, Bože Serdarušić iz Koblenza te Mario Vučko, domaći sin otočke župe. Na misnom slavlju prisustvovale su obitelji budućih akolita u zajedništvu sa župljanima. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti zbor te župe, a za liturgijsku asistenciju pobrinuli su se domaći ministranti.
U homiliji nadbiskup Đuro je istaknuo radosnu vijest iz naviještenog odlomka evanđelja: „Gospodin vaš dolazi, to obećanje je temelj naše nade, to je ono što nas drži u najboljim ali i u najtežim trenutcima našega života, Bog dolazi.“ No, istaknuo je nadbiskup, da često to ne vidimo u našem svakodnevnom životu, da ova istina za nas ostaje samo teorijska. Evanđelje govori kako će taj dolazak izgledati, kako piše Kao u dane Noine, odnosno u svakodnevnici i jednostavnosti života. Zato je nadbiskup istaknuo: „Bog je na skriven način prisutan u našem životu. Uvijek je tu, ali se skriva u najobičnijim i najredovitijim situacijama našega života. Ne dolazi u izvanrednim događajima, već se očituje u svakodnevnim stvarima i sitnicama redovitoga života: u svakodnevnom radu, u slučajnom susretu, u licu osobe koja je u potrebi, pa i kad prolazimo kroz dane obavijene sivilom i monotonijom upravo je tu Gospodin, koji nas zove, govori nam i nadahnjuje naše djelovanje.“
Ono što je bitno i oko čega nam se truditi, uputio je nadbiskup, je da budemo budni i na oprezu, jer postoji opasnost da ne primijetimo njegov dolazak i da ne budemo spremni za njegov pohod, kao ljudi iz Noina vremena: i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije. Bili su zaokupljeni svojim stvarima i nisu shvaćali da se sprema potop, nastavio je nadbiskup, te kada On dođe jedan će se uzeti, a drugi ostaviti. Na pitanje koja je razlika između ovoga koji je uzet i drugog koji je ostavljen, nadbiskup je kazao: „Jedan bio budan, iščekivao, znao je uočiti Božju prisutnost u svakodnevnom životu; a drugi je bio rastresen, živio je od danas do sutra i ništa nije primjećivao. Ono po čemu se spomenuta dvojica razlikuju nije razlika u poslu, u djelatnosti koju su obavljali, u nečemu izvanjskom, već u njihovom unutarnjem raspoloženju“. Stav bdijenja se zato ne sastoji od grča i straha, već vjernosti u svakodnevnici i osjećaju za ljude oko sebe. To govoreći nadbiskup je potaknuo da taj stav trebaju zauzeti svi vjernici, a osobito prisutni budući akoliti.
Zatim se nadbiskup Đuro obratio akolitima, obazirući se na njihovu prijašnju primljenu službu lektorata, objašnjavajući duboko i bitno značenje te službe, te službe akolita koju primaju. Želeći ih potaknuti i nadahnuti za revno vršenje, te čvrsto prihvaćanje te službe, nadbiskup im je kazao: „Krist Gospodin danas, dragi novi akoliti, postaje središte vašega života.“, te: „danas vam Crkva povjerava da se hranite Isusom Kristom i da njegujete euharistijsku duhovnost, da dijelite Tijelo Kristovo vjernicima, da ga nosite bolesnicima, i da se pritom sve više suobličavate njemu te da vaš život postane Bogu ugodan prinos, a vi sami žive pokaznice, živa slika Krista - Dobroga Pastira.“
Nakon misnog slavlja, nastavilo se slavlje na prigodnom domjenku te obiteljskom druženju, koje je proteklo u radosti i zahvalnosti zbog novih akolita.
