Trinaestu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu štuje mnoštvo vjernika, koji ju sada, tijekom izazovnih vremena uzorkovanih pandemijom koronavirusa, prate pute televizijskog i internetskog prijenosa Laudato televizije. Veliku pobožnost svetom Josipu 14. travnja 2021. godine predvodio je, kao i misno slavlje služeno nakon pobožnosti, rektor Nacionalnoga svetišta svetog Josipa, mons. Antun Sente ml.
U svojoj homiliji mons. Sente okupljenima je, osvrćući se na tajnoviti susret Isusa s Nikodemom između ostaloga, poručio: „Bog ima obzira za naše obzire. Nikodem se boji reakcije svojih drugova farizeja te stoga traži tajnoviti susret s Isusom. Isus pristaje zato jer mu nisu važe okolnosti već susret s čovjekom, odnosno očekuje da mu čovjek otvara vrata svoga života, poručio je Sente te dodao komentirajući onu Isusovo: Bog je tako ljubio svijet da je dao svog Sina Jedinorođenca – očita je ta Božja ljubav, koju v nikada do kraja nećemo moći dokučiti. Nema drugog objašnjenja, već da je Bog htio stvoriti materijalni svijet, nakon što je stvorio duhovni svijet, i da je htio u tom materijalnom svijetu postaviti čovjeka kao najinteligentnije biće, kojemu je dao da upravlja sa svime stvorenim. Bog je čovjeku dao i slobodnu volju, koju je čovjek nažalost zloupotrijebio, ubravši plod sa stabla spoznaje dobra i zla. Čovjek je bio neposlušan Bogu Stvoritelju. Posljedica toga jest izgon iz Raja, neprijateljstvo između Boga i čovjeka. Kroz čitavu povijest čovječanstva Bog pokušava popraviti taj nered kojega je čovjek u svojoj slobodnoj volji učinio. Razočaravajući se uvijek iznova u ljude, Bog uzima stvari u svoje ruke, sam se utjelovljuje, postaje jedan od nas, ulazi u ljudsko obličje, postaje nama sličan u svemu osim u grijehu.“
U propovijedi, nadalje mons. Antun Sente potanko objašnjava koliko je važno češće si posvjestiti već spomenutu rečenicu – Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga Sina Jedinorođenca. „Ta nam rečenica svagda treba biti u mislima osobito u ova neizvjesna vremena. Ako je Bog iz ljubavi prema čovjeku darovao svoga sina, čega se onda imamo bojati, Korone, potresa, bolesti, ili čega drugoga. Ta Bog je danas s nama!“, ističe Sente i nastavlja, „Bog svoje dariva posebnom snagom kako bi mogli naviještati Njega, koji je Ljubav sama“
Sente se je pri kraju svoje homilije osvrnuo i na svetog Josipa. „Kod njega možemo primijetiti veliko povjerenje u Boga, koje zahtjeva i određenu žrtvu i onda Božji blagoslov, znak Božje ljubavi i prisutnosti. Zasigurno je sveti Josip osjećao i veliku neizvjesnost, nije znao što se događa sa Marijom, bila je trudna, a Josipa nije bio s njom. Kasnije Josip doživljava spoznaju, darovanu od Boga u snu, kada mi govori kako je to Božje djelo, a on, Josip, veoma je važan u ostvarenju toga djela.
Na kraju misnoga slavlja rektor Nacionalnoga svetišta svetog Josipa pročitao je jedno od brojnih svjedočanstva vjere, koja govore o moćnom zagovoru našeg nebeskog zaštitnika, svetog Josipa. Ta su pisma vjere ujedno i snažni poticaji na slavljenje i štovanje pobožnosti svetog Josipa. Pročitano pismo pripada Sonji Horvat iz Banja Luke, koja na početku svoga pisma ističe kako je Božje milosrđe veliko i kako ju je upravo ono izbavilo iz brojnih nedaća.
„Rođena sam s nemogućnošću govora. U trećoj godini života imala sam zahtjevnu operaciju, a progovorila sam u osmoj godini. Nadalje, dok sam bila beba kukovi su mi bili u gipsu. U petom razredu osnovne škole, slomila sam nogu za vrijeme jednog skijanja. Jednom sam na čudesan način ostala živa uz veliku opasnost da padnem sa same litice u provaliju. Velike strahove doživjela sam u ratnom vihoru.
Pušila sam 20 godina. Kad sam došla u novu sredinu iz Slovenije u Banja Luku, za vrijeme rata, bavila sam se okultnim praksama,i te sam svoj život ostvarivala prema uputama iz horoskopa. Vjerovala sam u to. Nisam znala koliko to može biti opasno i ostaviti posljedice na psihi, razne strahove i prisilne misli. Prakticirajući različite okultne prakse često sam bila iscrpljena i dovedena do ludila.
Preživjela sam i koronu, osobito je bilo teško prvih osam dana kada me kašalj gotovo gušio. Dan i noć nisam mogla naći položaj u kojem bi se odmorila, da predahnem od kašlja.
Hvala Bogu, sve sam to morala doživjeti, da bih upoznala svog Boga koji me je iz svega toga izvukao i promijenio. Zahvaljujući zagovoru Gospe Lurdske i Gospe Međugorske. Sve je to sada iza mene, otkad sam u Međugorju upoznala živog Boga. Kad povjeruješ u Boga, On sve okreće na dobro, samo da se Bog proslavi.“
U doticaj sa svetim Josipom Sonja je došla kada se je u njenoj župi slavila pobožnost svetom Josipa od devet srijeda: „Priključila sam se spomenutoj pobožnosti, te sam svake srijede išla na pobožnost i svetu Misu. Odlučila sam te dane postiti o kruhu i vodi, što je bio i moj prvi post. Iako me korona spriječila da dolazim na misu zadnje 4 srijede, svoj post, jer nisam imala apetit, prikazivala sam kao post srijedom na čast svetom Josipu i evo baš na blagdan svetog Josipa, doživjela sam dubok mir i promjenu srca.
Mnogi su mi i prije savjetovali da se molim svetom Josipu jer je on jak i brz svetac. U meni se stalno nešto protivilo molitvi svetom Josipu. Počnem moliti, pa stanem. Nikako na zelenu granu s njim, drago mi je da sam ove godine uspjela. Shvatila sam koliko je snažna molitva u zajedništvu. Svaka patnja preobražava. I mijenja ljudsko srce. Bogu hvala na svemu!
I još jedna mala priča o dobroti svetog Josipa.
Napisala sam u svoju bilježnici da želim malog psa za stan. Psi male rase jako su skupi, a ja siromašna. Kazala sam: sveti Josipe što je to za tebe, ako je Božja volja, molim te!
Jedne srijeda javlja mi prijateljica da neka žena poklanja Maltezera, muško, star dva mjeseca. Zdrav s pedigreom. Bila sam presretna, jer sam znala da je sveti Josip na djelu. No, moja mama nije dala da se uzmem tog psa, ali svejedno ja sam presretna, jer sam razumjela da je sveti Josip čuo moju molitvu, te se očitovalo Božja ljubav za ovu moju nakanu.
Ima još situacija u kojima mi je sveti Josip pomogao. Dok sam pisala knjigu "Mala knjižica ohrabrenja", molila sam 30.dnevnicu svetom Josipu, kojim mi je opet pomogao skupljati svjedočanstva za knjigu.“
Tekst: Marta Marinović
Foto: Danijel Pavlina
