Tijekom devetodnevne priprave uoči Stepinčeva od 1. do 9. veljače 2025. u 7:45 i 20:45h poslušajte prigodna razmatranja koje pripremaju karmelićanke Božanskog Srca Isusova s Vrhovca u Zagrebu.
„Nemojte nikada uvrijediti dragoga Boga malodušnošću!“
Pismo jedne male Terezije blaženom Kardinalu:
Dragi Kardinale! Hvaljen Isus i Marija!
Ti se mene možda ne sjećaš, ali ja tebe znam. Ja se zovem Terezija. A mislila sam da se i ti normalno samo jednom zoveš: Alojzije. Ali čula sam da tata i djed govore kako se ti zapravo dvaput zoveš: Alojzije i Viktor. Dugo su pričali o tebi i o nekom Josipu, ali mislim da to nije bio sv. Josip. Nisam baš sve razumjela jer su često nešto šaptali. Ali sam čula da su rekli da si ti slavan junak i pobjednik. Zapravo da to znače tvoja dva imena i da ti baš pristaju. Ja ne znam što znači moje ime i ne znam kako mi pristaje, ali znam da ima puno svetica koje se zovu kao ja. Možda i ja budem sveta. Mislim, htjela bih to…
A sada, imam za tebe jednu tužnu, jednu radosnu i opet jednu tužnu vijest. Prvo ću ti reći tužnu. Ali ti se nemoj rastužiti jer onda dolazi radosna! U nedjelju sam bila jako tužna. Bila sam s bakom kod tebe na Misi i čula sam da si rekao: „Nemojte nikada uvrijediti dragoga Boga malodušnošću!“ To me rastužilo i dalje nisam mogla slušati. Kada smo došle doma, otrčala sam do štale da mogu u miru biti tužna i razmišljati. Onda je došla baka. Pitala me zašto sam tužna, pa sam joj rekla što me muči. Ti si rekao da se Boga može uvrijediti malodušnošću. Zapravo, rekao si da to ne smijemo učiniti. Pomislila sam: ja sam malena i ne mogu narasti kada hoću. Ako sam malena, onda imam i malu dušu. A imati malu dušu – to vrijeđa dragoga Boga. Nisam znala kako mogu prestati vrijeđati dragoga Boga; moram čekati da narastem i da imam veliku dušu. E sada dolazi radosna vijest! Baka mi je objasnila da postoji velika razlika između male duše i malodušnosti. Kaže da obično male duše baš najviše razveseljavaju dragoga Boga jer Mu najviše vjeruju, jer se ne prave važne kao da mogu sve same, nego uvijek Njega mole za pomoć (a to je Njemu jako drago jer nam voli pomagati!) i uvijek Mu zahvaljuju. Rekla je da to znači uzdati se u dragoga Boga, imati pouzdanja. I da Ga, zapravo, tako najviše častimo. (I rekla je da su to govorile i one svete Terezije koje se zovu kao ja.) Onda mi je objasnila da je malodušnost ono kada čovjek zaboravi na dragoga Boga, pa misli da mora sve sam uspjeti, a ne može. I onda jadan odustane od svega i ne sjeti se da je dragi Bog svemoguć. I bude tužan i misli da je sve propalo. A nije. I evo sada druga žalosna vijest: čini mi se da te malodušnosti ima više kod velikih duša, mislim kod velikih ljudi. Kod odraslih. Oni su tako često zabrinuti, a to im ništa ne koristi.
Misliš da i netko tko je već odrastao može biti malen, kao mala duša o kakvoj je baka govorila? Ja mislim da može. Znaš, baš mislim da si i ti takav – velik, a malen. Jer inače ne bi često govorio: „U Tebe se, Gospodine, uzdam!“ (I moja baka to često govori, kao da stalno moli.) I bio bi često zabrinut i tužan, a ja te nisam baš takvog viđala. I da nisi malen, ne bi stalno imao bombone u džepu i dijelio ih s nama. Da si velik, možda bi imao bombone, ali bi ih čuvao samo za sebe. Vidiš! Čini mi se da su maleni zapravo baš velikodušni.
Izgleda da imam za kraj još jednu radosnu vijest: ima i vas velikih koji ste maleni i ne vrijeđate dragoga Boga malodušnošću! Molim za tebe da ti nikada ne umre nada o kojoj pričaš. (Jer čula sam da neki kažu da nada umire zadnja, ali ja ne bih da ona ikada umre. Nego da se ostvari.)
Srdačan pozdrav!
Jedna mala Terezija
P. S. Mogu li te odsada zvati dvaput, mislim Alojzije Viktore? Jer ionako ne razumijem što znači kada ti kažem Kardinale. A kada kažem Alojzije Viktore, znam što ti kažem: da si ti naš junak i pobjednik!