Donosimo pismo o. Ante Gabrića upućeno vjernicima isusovačke kapele u Splitu, a napisano u Indiji, Morapaiu na Novu godinu 1972.
Dragi velečasni oče i dobri vjernici kapelice Srca Isusova!
Danas me baš uhvatila želja da zapivam: „Ča je silna Lundra kuntra Splitu gradu, i šta je istom kuntra Splićanima, a još više Splićankama!“ Da o „Hajduku“, o našim dragim „bilima“ i ne govorim. Nema druge: i naš lipi Metković i naša „Neretva“ – moramo vam klobuk skinuti i zaželiti vam sretnu novu godinu, uz obilje milosti od dragoga Spasitelja. Svima iskrene zahvale za toliku vašu ljubav, toliku velikodušnost. Nemate pojma koliko ste me i razveselili i pomogli svojim tolikim darovima, molitvama i žrtvama. Pa ćemo i nadalje ostati ujedinjeni u ovom svetom radu. Ja se puno, puno oslanjam na vaše sklopljene ruke.
Bilo je teških, veoma teških dana prošle godine. Neki su već i počeli očajavati. Milijuni izbjeglica iz Pakistana, poplave, kolera, i na koncu rat. No, eto, hvala dragom Bogu, hvala vašim molitvama, sve je to prošlo i mir se vraća u ove krajeve! Već je nekoliko milijuna izbjeglica otišlo natrag u svoju domovinu, sada slobodnu Bangladeš domovinu. Mi smo svi sretni da su oni dobili svoju slobodu. Mnogim životima su je platili. Pakistanska vojska je palila i klala na sve strane. Uz narodnu slobodu tamo je sada i sloboda vjere. Te slobode prije nije bilo. Država je bila islamska država. Daj Bože te ovaj pravedni i trajni mir i sloboda zavladaju čitavim svijetom!
Božić smo veoma lijepo proslavili: s Isusom i s blaženom Gospom, u Betlehemu kod oltara. Bilo je tako utješno vidjeti tolike svete pričesti, i na ponoćki i na jutarnjoj misi. Dva svećenika i sestra Anđela dijelili smo i u crkvi i pred crkvom najljepši božićni dar – Isusa s oltarskih jaslica. To i je pravi Božić – primiti Isusa u srce, zadržati ga u srcu.
Prije toga smo duge sate bili u ispovjedaonici, a pod misom bilo je preko tisuću svetih pričesti. Crkva je bila dupkom puna i kod ponoćke, i kod jutarnje mise, i popodne, kod božićne procesije.
Bilo je i pjevanja uz mali harmonij, bubnjeve i cimbale. Svako je selo došlo sa svojim zborom. Da ste ih samo vidjeli i čuli s kakvim su guštom pjevali krasne bengalske pjesme! Pjevali su i veselo zaplesali oko glavnog pjevača. I mlado i staro. Nakon ponoćke sve su do zore pjevali. Išli su od kolibe do kolibe. I skupili su nešto milostinje. Svatko u svome siromaštvu dade što može. Nije puno, ali je od srca, pa je stoga veliko i sveto. Sve se to na koncu skupilo i pripravila se mala gozba za siromahe i za pjevače. Lijep je to običaj.
Mnogo je hindusa došlo da se pomole u crkvi, da poljube kip Malog Isusa i da ga daruju cvijećem, svijećama i drugim darovima. Božić je tu u Indiji državni blagdan, iako smo mi kršćani u velikoj manjini. Poštuju oni osjećaje kršćana. Kakva je to pouka za tolike kršćanske zemlje, gdje se nastoji iz kalendara izbrisati svetost tog tako dragog i svetog blagdana, ali ne samo iz kalendara, nego i iz srdaca! Patuljci su to. No, pokušali oni koliko god hoće, ostat će nam, ipak, u srcima i obiteljima taj divni blagdan...
Posla je mnogo. A dakako, i umora. Lijepo je i dobro to kad se čovjek može umoriti. U tome se krije puno sreće. Ovih zadnjih dana valjalo je mnogo po selima. Bolesti ima dosta. A i sprovoda. Osam u ova dva tjedna. Starica Bago bila je prva. Otišla je uz božićnu pjesmu. U procesiji smo joj odnijeli svetu pričest. Oltar je bio pred kolibom. Isusa je primila klečeći i zajedno sa svima molila. Na koncu smo joj još zapjevali lijepu pjesmu zahvalnicu: „Dhonobad, dhonobad!“ – „Hvala, hvala ti, o Gospodine!“ I pred večer već se ona Isusu zahvalila u lijepom nebu. Na groblje ju je otpratilo cijelo selo. Među njima je bio i Khagen. Vratio se u svoju kolibu, sjeo na hasuru – i izdahnuo.
Ostavio nas je i mali Dibokor. Tek mu je bilo sedam godina. Mala Agata imala je pet godina, Monika tri mjeseca, a učitelj Petar 45 godina.
Počeli smo devetnicu u selu, i mi i hindusi. Baš dok vam ovo pišem, njihov zbor mladića ide kroz selo zazivajući Božje ime: „Ramo, Ramo, smiluj nam se!“
Vratio sam se iz sela. Pomolio sam se s ukućanima, blagoslovio sam im kolibe. Molili smo pred njihovim malim kućnim oltarima. Ujedno sam pohodio i bolesnike.
Kod Augustina bolesno je troje dječice, kod brata mu Loloa isto tako troje. Bolest, bijeda – no ujedno kojeg li pouzdanja u Božju providnost! Augustin ima osmero djece, brat mu sedmero. Uza sve siromaštvo u tim kolibama vlada mir, sreća i Božji blagoslov. Tu se dnevno moli Sveta krunica.
Toplo vam preporučujem našu dječicu po školama. Ovdje škole počinju u siječnju. Sve vrvi od dječice. Sestra Jacinta u našoj dječačkoj školi, a sestra Žita u djevojačkoj školi imaju puno posla s upisom nove djece. Iako su im roditelji siromašni, puno nastoje oko odgoja. Baš je bila ovdje majka dva mala Bora iz sela Čandpura. Nekako je skrpala nekoliko novčića za pločice i olovku, no treba kupiti i nekoliko knjiga, pa će ona prodati kokicu, jer ne bi htjela da joj djeca budu bez knjiga.
Posebno vam preporučujem naša zvanja. Sretni smo i ponosni da je Isus među našom mladeži mnoge izabrao za svoju svetu službu. Ovih zadnjih nekoliko mjeseci otišlo je devet mladića u red Misionara ljubavi. To je muška grana reda što ga je započela naša majka Terezija. A i nekoliko je djevojaka otišlo u razne novicijate.
Nedavno sam davao osamdnevne duhovne vježbe novakinjama majke Terezije, i to jednoj skupini od 60 njih. Još su takve dvije skupine. Nema mjesta u jednoj kući, pa je novicijat na dva mjesta.
Ja, hvala Bogu, dobro: ni debeo, ni mršav, onako po sredini... Bolesti je nešto bilo, no prošlo je, pa sam opet sretan i veseo po tim barama i kanalima delte rijeke Gangesa u radu za Isusa i duše. Vjerujte mi da je to krasan život. Pa se, eto, molite da bih se mogao sasvim dati Isusu i dušama!
Uz ponovne zahvale i iskrene pozdrave vama i svima vašima, odani vam u Srcu Božanskom
o. Ante Gabrić
Više o ocu Anti Gabriću možete pročitati OVDJE.
Foto: Zaklada "Otac Ante Gabrić"
Izvor: Papinska misijska djela u RH
